22 Svibanj 2012
Umjetnički odbor 23. Drenovačkih pjesnički susreta dodijelio je hrvatskom pjesniku Vladimiru Remu za njegovu posthumno objavljenu pjesničku zbirku (“Zapisi o fotografiji umjesto bilješke o piscu, lirika” (naklada Ogranak DHK slavonsko-baranjsko-srijemski, 2011; urednica dr.sc. Sanja Jukić) kao i za njegov prinos utemeljenju i održanju ove ugledne pjesničke manifestacije koja je Vladimira Rema već nagradila 1994. Nagradom Visoka žuta žita za njegov doprinos hrvatskoj poeziji.
Malo šokačko, graničarsko mjesto Drenovci na krajnjem istoku Slavonije već 23. godinu za redom svjedokom je, za naše provincijalne okvire, neobičnih susreta pjesnika. Zašto je to važno za nas Brođane, i ima li tu mjesta i za nas?
Ovogodišnji Drenovački pjesnički susreti posebno su za nas važni, između ostalog, i zbog dodjele ovogodišnjih književnih nagrada, od kojih je jedna dodijeljena i našemu sugrađaninu. Pjesnički susreti odali su priznanje za pisanu riječ: Franji Nagulovu (priznanje „Duhovno hrašće“ za najbolju objavljenu zbirku između dva Susreta), Jakši Fiamengu (povelju „Visoka žuta žita“ za sveukupni književni opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti), a po prvi puta u povijesti Susreta Umjetnički odbor Pjesničkih susreta dodijelio je brodskom književniku Vladimiru Remu počasnu povelju „Duhovno hrašće“ za njegovu posthumno objavljenu pjesničku zbirku „Zapisi o fotografiji umjesto bilješke o piscu“. Ovim činom, naš Vlado je dobio još jedno u nizu priznanja, nažalost, ovoga puta ne doživjevši radost koju ono donosi; radost nama Brođanima je istina kako je Vlado i ponovo prepoznat izvan mjesta iz kojeg je potekao i kojemu se nakon izgnanstva zauvijek vratio. Počasnu povelju Vladimiru Remu primila je njegova supruga, gospođa Jasenka Rem. Kao bilješku, navodim samo kako je Vlado, još 1994. godine nagrađen za svoj doprinos hrvatskoj poeziji, od strane Umjetničkog odbora pomenutih pjesničkih susreta, poveljom „Visoka žuta žita“.
23. pjesnički susreti „Drenovci 2012.“ (jedan od pokretača Susreta je i, ne tako davno preminuli šokački književno-povijesni bard Vlado Rem) svojom više nego uspješnom, višegodišnjom organizacijom pokazuju koliko je žilavo i živo slavonsko pjesničko tkivo i kako nisu potrebni nikakvi posebni uvjeti da bi se, makar jednom godišnje, organizacijom prigodnih pjesničkih susreta uz afirmiranje poezije i novih pjesničkih nada (koje ne nedostaju ni nama u Slavonskom Brodu) kontinuirano podizala svijest o značenju pisane riječi i sveprisutnoj potrebi njezina aktualiziranja. Pored navedenog, od posebne je važnosti stvaranje novih lokalnih vrijednosti i promicanje zavičajnih i zavičajno-književnih obzora i mogućnosti. Sve ovo, i još više, moguće je samo ako postoji izgrađena lokalna svijest o potrebi stalnog aktualiziranja pisane riječi, književna publika i na toj istoj, lokalnoj razini prepoznata potreba za financijskom potporom takve vrste projekata u kulturi.
Na žalost, kao svjedok ovih predivnih druženja, ne mogu ne pitati se tko bi u našoj, brodskoj političkoj i političko privrednoj djelatnosti bio spreman financijski podržati dolazak i troškove trodnevne reprezentacije za 15-ak renomiranih hrvatskih pisaca (Tito Bilopavlović, Amir Brka, Josip Cvenić, Branko Čegec, Mirko Ćurić, Lana Derkač, Nikola Đuretić, Jakša Flamengo, Stanka Gjurić, Miroslav Mićanović, Goran Rem, Franjo Nagulov, Enes Kišević,…), tko bi bio spreman izdvojiti novac za nagrađene radove i na kraju: ima li i naš Brod takvu književno usmjerenu publiku koja bi podržala jedan ovakav događaj, trodnevne pjesničke susrete?
Nekoliko puta manje lokalne zajednice pokazuju nam svojim višegodišnjim primjerom kako manifestacije ovakvog i sličnog karaktera nije nemoguće uspješno organizirati, ali i financijski pratiti (Glumci u Zagvozdu, npr.) te nam, isto tako, pokazuju kako su one višestruko isplative za pozicioniranje lokalne zajednice u širem društvenom kontekstu. Ostaje nam samo za odgovoriti na pitanje: Što se još u Brodu čeka?
Ivan Stipić
Obrazloženje Počasno Duhovno hrašće VLADIMIRU REMU na 23. Pjesničkim susretima Drenovci
Umjetničko odbor 23. Drenovačkih pjesnički susreta dodijelio je hrvatskom pjesniku Vladimiru Remu za njegovu posthumno objavljenu pjesničku zbirku (“Zapisi o fotografiji umjesto bilješke o piscu, lirika” (naklada Ogranak DHK slavonsko-baranjsko-srijemski, 2011; urednica dr.sc. Sanja Jukić) kao i za njegov prinos utemeljenju i održanju ove ugledne pjesničke manifestacije koja je Vladimira Rema već nagradila 1994. Nagradom Visoka žuta žita za njegov doprinos hrvatskoj poeziji.
Hrvatski pjesnik, esejist, književni kritičar i povjesničar Vladimir Rem rođen je u Slavonskom Brodu 4. prosinca 1927., a preminuo je u rodnom gradu u ponedjeljak, 22. kolovoza u 84. Godini života. Iza sebe je ostavio jedan od najopsežnijih opusa u slavonsko-baranjsko-srijemskoj kulturnoj povijesti. Vladimir Rem je objavio tridesetak knjiga, a uredio ih je na stotine. Objavio je i tisuće članaka u najrazličitijim hrvatskim časopisima i novinama, od onih državnih do lokalnih izdanja, od stručnih do popularnih izdanja. Nastupio je na stotinama književnih i znanstvenih i na stotinama predstavljanja knjiga i književnika. Ako postoji paradigma hrvatskog književnika na prostorima Slavonije, Baranje i Srijema - onda je to sigurno bio Vladimir Rem. I to ne samo svojim golemim opusom, već i svime ostalim, svojim držanjem, ponašanjem, javnim i privatnim nastupom, bivajući uvijek dostojanstven i promišljen, uvijek na razini zadaće koju si je davno postavio – biti ni više ni manje nego – Hrvatski Književnik!
Njegova djelatnost je prepoznata ne samo u stručnim krugovima već i od najšire publike pa tako u Večernjem listu prigodom predstavljanja njegove posljednje pjesničke knjige Zapisi o fotografiji umjesto bilješke o piscu, novinarka Večernjeg lista Ana Lendvaj zapisuje znakovite retke:
„Da nije bilo Vladimira Rema, a uz njega i njegova sina Gorana, slavonski bi Šokci zasigurno zauvijek ostali zabilježeni samo kao bakanalijama skloni “regionalci”. Sada, kad nas je Vladimir Rem zauvijek napustio u 84. godini, zbraja se sve što je učinio u hrvatskoj književnosti i za nju, pa se zna: Slavonija ima za kime silno žaliti. I žali, ne samo zbog Šokaca čije je književne napore pomno vagao, nalazeći vrijednosti koje mrak povijesti ne smije progutati. Nije dakako taj književno-istraživački i kulturološki Remov rad najvažniji u opusu koji ostaje za njim, ali je važan ugaoni kamen za cijelu građevinu koja ostaje za čitanje, kritičko iščitavanje i prevrednovanje. Vladimir Rem važan je hrvatski pjesnik! Sad kad je opus gotov, znamo zašto ga je hvalio njegov Slavonac, pjesnički sudrug Miroslav S. Mađer. Rijetko pjesnik hvali pjesnika... Rem nije, međutim, pjesničku riječ stavio u ladicu kad se bavio esejistikom, prevođenjem, poviješću, “Slavonicom” i “Croaticom”, a ranije i pedagoškim radom. Njegov Slavonski Brod to je prepoznao.Proglasio ga je počasnim građaninom. Književna ga je politika nagrađivala, a država odlikovala!
Malo je ljudi poput V. Rema koji nikad nisu napustili svoju regiju da bi se na pjesnički Parnas peli iz središta, iz Zagreba. Rem je bio imun na takvu strategiju i zato ćemo ga iznova rado čitati...“
Da, Vladimir Rem je bio važan hrvatski pjesnik iako je objavio samo četiri zbirke poezije: Lirske minijature 1951., Umor krvi 1964., Ponoćni ja 1997. te knjigu na koju danas svraćamo pozornost, a koju je završio na smrtnoj postelji doslovce nekoliko sati prije smrti. U toj nevelikoj intermedijalnoj zbirci kroz obiteljsku fotografiju i autobiografski lirski tekst nije sažeta samo povijest Vladinog života: u njoj je sadržana opojna i raspjevana mudrost „zova zemlje“, „šokačkog nokturna“, „slavonskih pejzaža“, muškaraca i žena. Na fotografiji koja nam se u dijelovima otkriva u zbirci razlaže, „dekonstruira“ - baš kao što nam se kroz tekst otkriva najdublja intima Vladinog doživljaja svijeta u kojem je iznikao i u koji, osjećao je to duboko, se uskoro neumitno vraća – Vlade nema, ali je u tih nekoliko dragih osoba i u tih nekoliko naznačenih motiva sadržano cijelo njegovo pjesničko i životno stvaralaštvo: započeto pod raskošnim „Tinovim kišobranom“ izniklo iz pjesničkog rukopisa koji je bio u dosluhu s najdubljim tajnama ljudskoga postojanja – ni nakon šest desetljeća pjevanja nije izgubilo stvaralački eros, nego je ispisalo možda i svoje najemotivnije stihove. Kada lijepu bijelu knjigu sa pozlaćenim slovima na naslovnici, iščitamo od korica od korica, kada shvatimo njene dostojanstvene i duboke poruke, njenu povezanost sa prostorom u kojem je nastala ali i duboku i trajnu univerzalnost, osjetimo ganuće, tugu i neizmjernu radost u isto vrijeme.
Jer, pjesnici ne umiru – veliki pjesnici poput Vladimira Rema – čijom se poetikom nadahnjuju danas u Slavoniji mnogi – od najuglednijih pjesničkih imena do onih brojnih zaljubljenika u poeziju koji su svojim amaterskim pjesničkim društvima premrežili Slavoniju: svaki od njih, svaki od nas koji njegova djela rado čitamo „u dnu duše čuva prošle dane“ i s Vladom i s djedom iz njegove predivne pjesme „kosimo žito zrelo“. I nije slučajno što će upravo sovim stihovima biti otvoreni 46. Đakovački vezovi u kojima je Vlado surađivao od njihovih početaka, kao i što ova ugledna manifestacija po drugi puta, nažalost posmrtno, nagrađuje jednog od najvećih hrvatskih pjesnika rođenih na tlu Slavonije.
obrazloženje napisali
SANJA JUKIĆ I MIRKO ĆURIĆ u ime Umjetničkog odbora Pjesničkih susreta
Više...
